Pokazaću ti jedan novi svet.Svet sa druge strane ogledala.
Gde je baš sve onako kako izgleda.
Ne veruješ?
Tvoje je samo da kreneš samnom i videćeš jednom, kada se budeš
našao sa druge strane.
Dobro došao u moju stvarnost. Stvarnost u kojoj nema strahova, laži, okova.
U kojuj vreme ne postoji.
I onda se desi uhvati vas nespremne .
Ma koliko o tome maštali ,pokušavali da
docaramo taj trenutak...
Pogodi nas kao grom .
I samo jednom taj osecaj koji kasnije
hiljadama puta pokušavamo da prizovemo
nece se ponoviti.
Ostaje zarobljen u kandzama secanja,
dok god dišemo.
Ako umrem sutra ,probudi me !
Reci mi da gotovo nije.
Da moje srce još
za tobom bije.
Pridji...
Da se još jednm ogledam
u tvojim plavim dubinama.
I pronadjem sebe.
Stegni me za ruku..jako..
Osećaš li...?
Kako moja krv ključa damarima.
Čuješ li muziku moga srca...?
Dopire li do tebe?
Ako umrem sutra ,probudi me!
Reci mi da gotovo nije...
Kraj se zna. Pišemo veliki deo sredine ( važi i za nepismene ).
😀
Za mene kraj počinje mnogo pre onog konačnog tako da… 😉
I živio sam tako do kraja,
Kraj.
Anenenene!
Dragi čitatelji, došlo je do tehničke greške. Kraj se odgađa do daljnjeg. 😉
😉
A život pišu Rumuni 🙂
Naravno 🙂
Romani se ne pišu , oni se žive.